djecja igraSve češće u psihološkom savjetovanju na pitanje roditeljima – da li i koliko se njihovo dijete igra, dobijamo kompleksne odgovore koji se tiču različitih vidova plaćene i organizovane „igre“, poput termina za sport, igraonica i ostalih vidova zabave koju organizuju roditelji.

Sve rjeđe smo u situaciji da čujemo graju djece koja sama sebi organizuju igru u kojoj uče da poštuju pravila, adekvatno komuniciraju sa drugom djecom i sama se bore sa preprekama različite vrste.
U ovom vremenu i na našim prostorima, postoji dominantna tendencija da se djeci obezbijedi razvoj kroz organizovane aktivnosti. Svakako da je za razvijanje nekih vještina kod djece, pozitivno da pohađaju razne škole i kurseve od ranog djetinjstva, ali treba imati na umu da je za zdrav razvoj ličnosti presudna slobodna igra. U slobodnoj igri (trčanju po livadi, šutiranju lopte, pentranju po drveću, iskopavanju insekata) razvija se prvenstveno adekvatna neurološka baza za fleksibilnost uma, koja je najbitnija za rešavanje problema i snalaženje u određenim situacijama. Kod djece koja odrastaju bez ovakve vrste igre , kojih je sve više u praksi psihološkog svjetovanja, pod konstantnim stresom zbog nametnutih obaveza, prisutno je rigidno mišljenje, neadekvatno reagovanje na frustraciju i nedostizanje cilja, kao i generalno loša adaptibilnost.
Kroz slobodnu igru djeca grade bazičnu sigurnost, snalazeći se u raznim situacijama i suočavajući se sa raznim izazovima, upotrebom ličnih sposobnosti, koje im se konstantno evaluiraju, potvrđuju i potkrepljuju, tako se osnažujući. Naspram aktivnosti koje im organizuju roditelji, koje utiču na formiranje pasivnog odnosa prema životu, druženju, školovanju, slobodna igra kod djece utiče na formiranje aktivnog pristupa koji podrazumijeva – sposobnost preuzimanja odgovornosti za sve što se tiče njih samih, svijesti o sebi i drugima, sposobnosti organizovanja svog vremena, komunikacije, samostalnosti i mnogih drugih aspekata života neophodnih za stabilan i zdrav razvoj.
U modernom načinu života na ovim prostorima je evidentan deficit uslova za slobodnu igru, ali veoma važna poruka rodieteljima je da podstiču svoju djecu na takvu vrstu igre.
Prije svega je važno prihvatiti dijete onakvo kakvo ono jeste, pratiti njegov razvoj, njegove lične afinitete i u skladu sa tim mu postavljati izazove – pa ukoliko djevojčica konstantno plače kad ide na balet ili dječak odbija da ide na trening ili ga latentno izbjegava „zaboravljajući“ tu obavezu – slobodna igra je prirodan izbor koji nudi djetinjstvo (za veliki broj djece čak do puberteta) i to je ono što je djeci neophodno priuštiti da bi izrasli u zdrave i stabilne ličnosti.

Branka Ćalasan,
diplomirani psiholog

Tagged with:
 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Arhiva