spontani pobacajDo trenutka dok se ne desi spontani pobačaj, roditelji, prije svega majka, najvjerovatnije nikad nisu pomislili da će im gubitak te vrste, izazvati toliki bol i tugu. Doživljavanje spontanog pobačaja može biti veoma teško. Obično je za psihički oporavak potrebno mnogo više vremena, nego za fizički.

Ova vrsta gubitka je u psihološkom smislu jednaka svakom drugom gubitku, pa samim tim, žena nakon spontanog pobačaja prolazi kroz sve faze žaljenja. U našoj populaciji je prisutno minimalizovanje značaja ove vrste gubitka za život porodice, shodno tome, žene potiskuju bol koji osjećaju i ne daju sebi pravo da tuguju. Upravo je to dozvoljavanje sebi žalovanja zbog gubitka, put ka lakšem prihvatanju i bržem oporavku.
Čak iako se trudnoća završila veoma rano, veza između majke i djeteta može biti veoma jaka, pa taj prekid afektivnog odnosa može izazvati veliki broj burnih emocija. Najčešće su to ljutnja, bijes, krivica i tuga. Može doći i do problema sa spavanjem, apetitom, pažnjom i koncentracijom.
Proces tugovanja prolazi kroz nekoliko faza, koje se svakako različito doživljavaju I smjenjuju kod različitih ljudi..
Prva faza je faza šoka do koje dolazi usled zaprepašćenja i nemogućnosti da se informacija o gubitku adekvatno prihvati i obradi. Zbog toga se može činiti da je žena u prvim trenucima, nakon saznanja o spontanom pobačaju, bezizražajna ili mirna. Postepeno dolazi do osvješćivanja situacije i porasta straha i napetosti, koji kulminiraju snažnim emocionalnim reakcijama – panikom, plačem ili čak i ostajanjem bez svijesti. U ovoj fazi, kod nekih osoba, može doći i do paradoksalne euforije, zbog koje će žena osjećati olakšanje zbog “oslobođenja od odgovornosti nove uloge”, što kasnije može probuditi osjećanje krivice i eventualno doprinijeti depresiji. Jako je važno znati, da postoji mogućnost pojave ovog fenomena tokom ove faze i doživjeti ga kao nešto prolazno.
Nakon ovoga, dolazi do faze nevjerice i poricanja. To jest, snažne emocionalne reakcije se prekidaju nevjericom i poricanjem da se desilo nešto neprijatno. Poricanje je nesvjesna reakcija koja osobu štiti od suočavanja sa preplavljujućim bolom koji joj donosi shvatanje o gubitku trudnoće. Tako da, u ovom slučaju žena, obično nastavlja sa svakodnevnim ritualima (brigom o članovima porodice, kućnim poslovima, …) kao da se ništa nije dogodilo, iako su joj realne potrebe potpuno suprotne.
Ova faza se smjenjuje iznenadnim javljanjem negodovanja, ljutnje i bijesa. Dominantno pitanje tokom ove faze je: “Zašto baš meni?”. Najčešće se javlja samoprijekor u okviru kojeg žena preispituje svoje postupke i svoju odgovornost tokom trudnoće. Javljaju se ljutnja i bijes, najprije prema sebi i svom tijelu, koje se doživljava kao neadekvatno, kao i prema ljudima iz okruženja i njihovim reakcijama. U ovoj fazi je prisutna nagla čežnja majke da se opet poveže sa djetetom, pa se javljaju i uznemirenost i tjeskoba, intenzivno traganje za uzrocima gubitka trudnoće, samim tim i poremećaji spavanja.
Vremenom dolazi do prihvatanja bolne situacije i do vidnog pada kvaliteta života, do potištenosti, usporenosti i bezvoljnosti. Osoba postaje svjesna da treba da se prilagodi novoj situaciji i prevaziđe svoje stanje, ali isto tako osjeća nedostatak snage i manjak životnih resursa da istraje u prevazilaženju. Iz tog razloga je važno da u tom periodu osobi koja je doživjela gubitak trudnoće, okruženje pruži nesebičnu podršku i ljubav. Nakon čega se osoba opet “uključuje” u realnost i pod njenim pritiskom traži dobre načine i aktivnosti kako bi pobijedila pasivnost i depresiju.
Poslednja faza, koju psiholozi zovu reintegracija, je faza u kojoj žena prihvata da se njen život nastavlja bez očekivane bebe, pa samim tim prihvata nove uloge i postavlja nove ciljeve. Proces žaljenja je uslovno rečeno završen, kad osoba može da razmišlja o gubitku bez burnih emocija, a uspješno ulaže životnu energiju u realizaciju svakodnevnih aktivnosti i ciljeva. U budućnosti će postojati situacije (rođenje djeteta u porodici ili među prijateljima) koje mogu biti potencijalni okidači tužnih raspoloženja koja su u vezi sa gubitkom trudnoće. Ali ukoliko je osoba uspješno prošla kroz proces tugovanja, ova stanja neće biti dugotrajna.
Od velikog je značaja pomoć i podrška bližnjih u ovakvim periodima života pojedinca ili čitave porodice. Pa je jako važno ne umanjivati značaj gubitka, najčešće izjavama kao što su: “To nije beba” ili “Biće još djece”, već ako želite da pomognete – budite dobar slušalac, nije potrebno da riješite problem, jer je to lični proces osobe koja tuguje – dovoljno je da ste dostupni i prisutni. Često je usled doživljavanja emocija kod gubitka kao preplavljujućih i nepodnošljivih, potreban i razgovor sa psihologom, ali je od velike je važnosti istaći da je tugovanje normalan, zdrav i adekvatan način reagovanja na svaku vrstu gubitka. Ne može se precizno reći koliko je normalno trajanje tugovanja usled gubitka trudnoće, ali nam svakako pokazatelji dobrog ishoda mogu biti aktivan odnos prema svom stanju, postepen povratak redovnim aktivnostima, zdrav kontakt sa svojim potrebama i usmjerenost ka planiranju novih životnih ciljeva.
Branka Ćalasan,
diplomirani psiholog

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Arhiva

Set your Twitter account name in your settings to use the TwitterBar Section.