Sa djecom o traumiO ovakvom i sličnim problemima ne razmišljamo dok se ne nađemo u konkretnoj situaciji, što je i sasvim normalno. Vijest o tragediji, nečijoj bolesti ili smrti, o broju poginulih i povrijeđenih u nekoj nesreći ili prirodnoj katastrofi,  ljude ne ostavlja ravnodušnim i u većini sitaucija mijenja  stavove i vrijednosti mnogih. Svi događaji koji  nose intenzivne promjene, imaju veliki uticaj na emocionalni život svakog pojedinca, naročito djece.

Djeca postavljaju veliki broj teških pitanja i uglavnom ne odustaju dok ne dobiju odgovor koji će ih u potpunosti zadovoljiti. Kada osjete ugrožavajuću situaciju, njihova radoznalost je još izraženija i bujica pitanja kreće.

Obično smo u takvim situacijama nespremni i nespretni sa djecom. Nastojimo da ih zaštitimo tako što istinu “uvijemo” znajući da ni to nismo uradili dovoljno dobro. Ponekad i potcjenjujemo intenzitet dječijih emocionalnih doživljavanja, pa ih sa tom predrasudom lišavamo direktne komunikacije o datom problemu.

Većina profesionalnih mađioničara ne voli da daje predstave za malu djecu, osim ako nemaju tačke isplanirane tačno za njih. Zašto? Zato što mađioničari funkcionišu na principu pogrešnog usmjeravanja pažnje, odvlačeći vas od onoga što ne žele da primijetite. Djecu koja još nijesu u fazi formalnih operacija, teško je zavarati, jer drugačije razmišljaju i nije lako privući im pažnju na pogrešne stvari.

Shodno tome, djeca su osjetljiva na svaku vrstu neiskrenosti. Oni osjećaju kad su  roditelji pogođeni tužnim događajem, prepoznaju različit govor tijela od uobičajenog, ton glasa i ostale znakove uznemirenosti i napetosti. Izbjegavanje razgovora sa djecom o zastrašujućim ili tužnim događajima donosi veću štetu nego korist samom djetetu. Veoma je važno djecu uključiti u takvu vrstu diskusije i sa njima otvoreno razgovarati o osjećanjima, strahovima i brigama.

Tu se nameću pitanja spremnosti djeteta na primanje određenih informacija, zatim koju količinu informacija trebamo podijeliti sa djetetom, od kog uzrasta početi sa razgovorom o ovom tipu događaja i sl. Kao i sa mnogim drugim temama, najvažnije je uzeti u obzir starost djeteta i njegov razvojni nivo. Prema Nacionalnom institutu za zdravlje, istraživanja su pokazala da dva glavna faktora utiču na djetetovo razumijevanje smrti: njegov razvojni nivo i iskustvo. Važno je uzeti u obzir cjelokupnu ličnost djeteta i uglavnom roditelji sami najbolje poznaju svoje dijete i okvire u kojima ono funkcioniše, tako da u skladu sa tim trebaju i pristupiti ovoj problematici.

Neka djeca počinju postavljati pitanja o smrti sa tri godine, neka sa pet; neka su se suočila sa smrću ili bolešću bliskih osoba, neka nisu. Svaka situacija je jedinstvena i razgovor sa djetetom o bolesnoj tetki je drugačiji od onog gdje ono nije direktno ugroženo. Najbolje je početi sa razgovorom kad djeca sama počnu da postavljaju pitanja, ali često je potrebna i inicijativa roditelja u zavisnosti od težine situacije i otvorenosti/zatvorenosti djeteta. Važno je ne pretpostavljati šta djeca osjećaju, već se uključiti i obratiti dodatnu pažnju.

Prije svega, budite svjesni svog emocionalnog stanja i u razgovoru sa djetetom nastojte da ga što više zaštitite od svojih emocionalnih reagovanja na uznemirujuću vijest. Podijelite emociju sa djetetom “Mama je jako tužna jer je baka bolesna”, ali ukoliko možete, recite to što smirenije. Na taj način dijete će naučiti da je normalno da imamo jake i uznemirujuće emocije, da ih možemo kontrolisati  i o njima razgovarati.

Postavljajte direktna pitanja i saznajte koju količinu informacija vaše dijete ima o određenom događaju. Na primjer: „Da li si čuo da je strina Milica bolesna? Šta si čuo o tome?“ Direktnim pitanjima, dobićete direktan odgovor i zaštitićete dijete dodatne zbunjenosti.

Ne osuđujte dječije reakcije na određeni događaj i zauzmite prihvatajući stav. Ne postoji tačna i pogrešna reakcija na traumatičnu vijest ili događaj! Prihvatite način na koji reaguje vaše dijete, čime ćete mu pokazati toleranciju na različite načine reagovanja kod  ljudi. Recimo, trogodišnjoj djevojčici mama objašnjava da je baka slomila ruku, ali da joj je čitav gornji dio tijela u gipsu, kako bi je pripremila na susret sa bakom. Na to djevojčica ne odgovara sažaljenjem i tugom, kakva bi bila očekivanja odraslih, već govori da je to „baš smešno i zabavno“. Ukoliko neka djeca žele da ćute o traumatskom događaju, taj stav treba ispoštovati i eventualno im pristupiti kroz crtež, zajedničku šetnju i ne insistirati na temi.

Izbjegavajte nepotrebne detalje. Nastojte da vaše dijete dobije onoliko informacija koliko bi bilo prikladno njegovom uzrastu. Pojedini detalji mogu na djecu uticati previše uznemirujuće. Recimo, ukoliko vaš blizak član porodice je amputirao nogu i vaše dijete će se kad tad suočiti sa tom situacijom, neophodno je da mu objasnite šta se dogodilo, ali o detaljima da ga informišete onako kako bi djecu sačuvali od pretjerane zabrinutosti i maštanja. Jedna od najboljih izreka prilikom amputacije je: “Dedi su ljekari otklonili nogu da bi opet bio zdrav.” To će im uliti povjerenje, pri čemu moramo biti spremni  na pitanja kao što je: “Gdje je sad njegova noga?” Detaljisanje bi u ovom slučaju pobudilo njihovu maštu i razgovor o tome bi trebao ići u sledećem smjeru: “Ljekar se pobrinuo za njegovu nogu i o tome ne treba da brineš.”

Ne izbjegavajte temu. To je ono što može pojačati strahove kod djece, naročito ukoliko dijete postavlja direktna pitanja, a vi se trudite da izbjegnete davanje odgovora.  U takvim situacijama djeca vjeruju da je to suviše strašno da bi se sa njima o tome razgovaralo, pri čemu se strahovi kod djece pojačavaju i postepeno generalizuju.

Djeca u ovakvim situacijama mogu pripisati nezgodu sebi i osjećati se krivim zbog recimo bolesti drugog, tako da na osjećanje krivice treba obratiti posebnu pažnju i objasniti im da oni nisu krivi za recimo dedinu bolesti i da će se deda opet igrati sa njima.

Cilj razgovora o ovim vrstama događaja je da roditelj prenese djetetu da mu je uvijek na raspolaganju da mu pomogne da shvati ovakvu vrstu iskustava, zatim da mu ulije sigurnost i povjerenje i na taj način mu bude oslonac, kao i  da je normalno da imamo jake i zbunjujuće reakcije u ovakvim situacijama.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Arhiva