RazmazenostTokom prve polovine dvadesteog vijeka, prosvjetni radnici, psihoanalitičari, dječiji psiholozi i psihijatri su  posvetili veliki broj studija psihologiji djece.

Malo-pomalo, naučili smo mnogo: da je djeci više od svega potrebna ljubav dobrih roditelja; da se i sama puno trude da budu zrelija i odgovornija; da mnoga djeca koja upadaju u najviše nevolja ne pate od manjka kazni nego od manjka ljubavi; da su djeca spremna da uče ako je način poučavanja primjeren njihovom uzrastu i ako ih poučavaju učitelji koji imaju razumijevanja za njih; da su neka ljubomorna osjećanja prema braći i sestrama i povremena ljutnja na roditelje sasvim prirodni; da je dječije interesovanje o polnom životu  i nekim aspektima seksa potpuno normalno; da suviše grubo potiskivanje agresivnih osjećanja i interesovanja za seks može da dovede do neuroze; da podsvjesne misli imaju uticaja koliko i svjesne; da je svako dijete zasebna ličnost i da mu treba dozvoliti da to bude.

Sve ove ideje danas zvuče normalno. Našim precima bi bile potpuno strane, jer su mnoge od njih bile potpuno suprotne vjekovnim uvjerenjima. Te velike promjene u idejama o prirodi i potrebama djece, povukle su za sobom zbunjenost velikog broja roditelja.

Najmanje su se zbunili oni roditelji koji su imali lijepo i srećno djetinjstvo i odrasli u stabilne ličnosti. Oni uglavnom podižu svoju djecu kao što su i njih podizali njihovi roditelji, jer se taj način pokazao kao uspješan.

Tako da, zvučaće utopistički, kako smatra američki pedijatar dr Spok, najprirodniji način da naučite da podižete svoju djecu –  je da ste i sami iz srećne porodice. Roditelji koji sami nisu imali srećno djetinjstvo, prije podliježu novim teorijama i iz njih uzimaju „pomagala“ izvučena iz konteksta i u njima nalaze značenje koje naučnici nisu namjeravali da im daju.

S obzirom na našu prošlost, ratove i siromaštvo, veliki broj porodica je živio u patnji, kako zbog ličnih, tako i globalnih problema. Samim tim, novine su kod nas dolazile bez cenzure i adekvatnog tumačenja.

Tako su se i pogrešna shvatanja psihologije djece proširila i postala neizvodljiva u praksi. Ona podstiču djecu da postanu jogunasta i neprijatna, dozvoljavaju im da slobodno ispoljavaju agresivna osjećanja prema roditeljima i okolini, štite ih prilagođavanja, kažnjavanja, roditelji postaju krivi za sve što nije u redu, a od roditelja traže da budu nadljudi.

Sve to vodi ka razmaženosti kao jednom od centralnih problema u odgajanju djece. Veliki je broj predrasuda i različitosti u mišljenju o ovoj pojavi i njenim uzrocima, samim tim se širok opseg nepoželjnih ponašanja kod djece imenuje kao razmaženo ponašanje.

Da bismo lakše objasnili razmaženost, poći ćemo od discipline (lat. discipulus –učenik, discere – učiti). Većina ljudi kada čuje riječ „disciplinovanje“ ima asocijaciju „kažnjavanje“. Kažnjavanje jeste dio disciplinovanja, ali nije i čitav proces. Cilj disciplinovanja je naučiti djecu pravilima ponašanja koja od njih očekuje okolina i društvo kao cjelina, kako bi odrasli u zdrave i produktivne ličnosti. Umjetnost disciplinovanja djece leži u postizanju te delikatne ravnoteže.

Kako je Džon Lok rekao:“Tajnu vaspitavanja otkrio je onaj ko je uspeo da pomiri dve suprotnosti – dopustiti i ograničiti slobodu deteta.” Taj zadatak sastoji se u tome da svoje dijete naučimo koje ponašanje je prihvatljivo i zašto je poželjno da se tako ponaša, s tim da ne narušimo njegov osjećaj lične vrijednosti i sreće.

Naspram toga stoji rijeka pohvala za sve vrste bilo dobrih, bilo loših postupaka, što u odnosu roditelj-dijete dovodi do ropskog ugađanja djetetu. Ne postavljanjem jasnih granica između „dobrih“ i „loših“ ponašanja, počinje da se javlja razmaženost kod djece. Ne mora da znači da razmažena djeca nijesu srećna, ali u odraslom dobu razmaženost uglavnom prelazi u disfunkcionalnost u velikom broju životnih okolnosti (slaba sposobnost adaptacije, prije svega).

Disciplinovanje je kompleksan proces, koji uprkos predrasudi koju gajimo prema njemu, nosi ogromnu toplinu, iz razloga što je jedan od najkorisnijih procesa u podizanju djece. Ukoliko se roditelji na pravi način prihvate disciplinovanja koje je prilagođeno njihovom vaspitnom stilu, roditeljskim kapacitetima i ličnosti djeteta, sigurno su stali na put javljanju razmaženosti kod djeteta.

 

Branka Ćalasan,

diplomirani psiholog

 

 

 

 

 

Tagged with:
 

2 Responses to Put do razmaženosti kod djece

  1. Branka says:

    Amina, drago mi je da Vam je koristio tekst! Srdačan pozdrav!

  2. Amina says:

    Hvala na savjetima

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Arhiva