Plac bebePrecizno određenje pojma razmaženosti ne postoji; uglavnom se određuje kroz oblike ponašanja u određenim situacijama. U predrasudama se preklapa sa „nevaspitanjem“, „nekulturom“ i „bezobrazlukom“. Najbliže određenje pojma je – neadekvatno reagovanje na frustraciju (nemogućnost dolaska do cilja) koje se vremenom učvršćuje. Ukoliko dijete ima neku zamisao, roditelj nije u određenom trenutku u mogućnosti da mu je realizuje, neadekvatna reakcija bi bilo – vrištanje, bacanje po podu, bacanje stvari. Ukoliko u ovakvoj i sličnim situacijama roditelji prestanu da budu dosledni, pa se situacije ponove i doslednost potpuno izgubi, djeca učvršćuju ovakve oblike ponašanja, usvajaju ih kao poželjne i postaju razmažena.

Novina u psihologiji koja nije na radost roditelja je da je razmazujući roditeljski stil – novi patološki stil vaspitanja.

 

Kako da znate da li je vaše dijete razmaženo?

Do razmaženosti dolazi postepeno, kada roditelji prestanu da prate svoj zdrav razum i podrede ga svom djetetu. Parole razmažene djece se uglavnom odnose na: hoću sve i hoću odmah, što kasnije dovodi do loše koordinacije sa ljudima, to jest neprihvatanja i nerazumijevanja drugih, kao i do loših strategija u rešavanju životnih problema. Razmažena djeca su sklona odlaganju i prebacivanju svojih obaveza na druge, od ranog sakupljanja igračaka i brige o sebi do školskih zadataka i obaveza koje prate odraslo doba. Ukratko, razmaženu djecu karakteriše egocentrizam koji nije razvojna faza, odsustvo osjećaja za drugog, nezadovoljstvo u najvećem broju slučajeva, neodgovornost i nedisciplinovanost kao izvor problema.

Najčešće pitanje koje roditelji postavljaju je:

„Možemo li da razmazimo bebu?“

Veliki broj roditelja je u nedoumici da li bebu uzeti u naručje kad zaplače ili je pustiti da plače „da se ne razmazi“ ili zbog namjere „da postane samostalna“. Po rođenju, beba stiče osnovno povjerenje na kojem će se graditi sva budućnost njenih odnosa prema životu i svijetu. Iz tog razloga joj treba odgovoriti na sve njene potrebe, kako bi vremenom osjetila sigurnost i zbrinutost. Sve njene potrebe, ukoliko ima ljubav i pažnju, su fizičke prirode (glad/žeđ, higijena, grčevi/kolike), tako da bebi prija kad je uzmemo u naručje, toplota našeg tijela i kretanje je umiruju i pomažu joj da privremeno zaboravi na bol i napetost. Na taj način odgovaramo na njene potrebe, samim tim je i ne razmazujemo. Nakon šest mjeseci, kad prođu fizičke neprijatnosti, savjetuje se malo veće podozrenje, opet u zavisnosti od zdravlja i stanja bebe.

Odgovor na pitanje da li možete razmaziti bebu jeste ne, ali nakon šest mjeseci rizik postoji. Roditelji svojim postupcima doprinose da se beba razmazi.

Ukoliko ste bebu do šestog mjeseca često nosili u naručju, pa je stekla naviku i sve više ima potrebu da se nosi, to se uz čvrstu odluku može promijeniti (postepeno, ne naglo) poslije njenog šestog mjeseca.

Sledeće vrlo često pitanje roditelja je:

„Kad početi disciplinovati djecu?“

Stavove i vrijednosti stičemo tokom cijelog svog života i onda ih prenosimo na svoju djecu. To je proces koji počinje i prije njihovog rođenja, samim tim proces vaspitanja i disciplinovanja ima svoj početak u razvoju naših ličnosti. Možda zvuči staromodno, ali sve ono što smo mi (roditelji) prenosimo na svoju djecu, sa razlikom da su vaspitanje i disciplinovanje svjesni procesi za koje je potrebna odluka. Tako da vaše disciplinovanje počinje onog trenutka kad vi odlučite da je vrijeme, što znači da nikad nije kasno. Preporučuje se disciplinovanje od ranih dana, od toga da dijete ima red i pravila u svemu, koji nisu nametnuti, već ste zajedno došli do njih i držite ih se kroz odrastanje. Do sedme godine, djetetu je mnogo lakše uvesti disciplinu, nego kasnije (što ne znači da je kasnije nemoguće).

I još jedno dominantno pitanje:

„Kako da ne razmazimo djecu?“

Djeca koja su imala uredan život po pitanju organizacije dana, koja su u svojoj porodici imala pravila i naučila da ih poštuju (na primjer: djeca čekaju da odrasli završe razgovor i onda postavljaju pitanja) neće imati prostora da budu razmažena. Uloga roditelja je sledeća:

Budite dosledni i držite se svojih ubjeđenja. Ukoliko tražite primjerno ponašanje, ne odustajte od toga; Ukoliko beba od devet mjeseci odbija sa spava da bi ostala sa vama u kasnim večernjim satima, ne ustežite se da joj uskratite to zadovoljstvo.

Izbjegavajte prijetnje. Većina roditelja ne ispunjava prijetnje koje uputi svom djetetu. Izricanje prijetnji koje se nikad ne ostvaruju srozava autoritet roditelja. Na neki način prijetnjom priznajete da dijete može da vas i ne posluša. Zastrašujuće prijetnje babarogama i policajcima su pogrešne, nemaju efekta u disciplinovanju i potkrepljuju irealne strahove.

Izbjegavajte fizičko kažnjavanje. Ono uči djecu da „jači tlači“ i na taj način djeca grade stav da je opravdano da tuku slabijeg od sebe. U stara vremena su skoro sva djeca dobijala batine sa opravdanjem da je „batina iz raja izašla“. Danas se ta izreka tumači na način da joj tamo nije ni bilo mjesto. Važno je napomenuti da je u nekim kulturama tjelesno kažnjavanje potpuno nepoznato. Djeca se nimalo ne razlikuju od odraslih u želji da budu odgovorna i da svojim postupcima zadovolje okruženje, dobro reaguju na pohvale i na velika očekivanja, samim tim im sa poštovanjem treba objasniti šta se od njih traži i to je u većini slučajeva dovoljno.

Budite odlučni i srdačni. Dijete mora da osjeti da njegovi roditelji imaju svoja prava, samopoštovanje i da su čvrsti. Takve roditelje će dijete više voljeti i cijeniti.(Ukoliko je dijete uzelo tuđu igračku i ne želi da je vrati, ili mu skrenite pažnju nečim drugim ili mu uzmite igračku iz ruke; otplakaće malo i naučii mnogo.)

Dajte djetetu do znanja da je normalno što se naljutilo. (Kad je dijete nepristojno zato što je prekoreno ili ljubomorno – roditelj treba da ga opomene, ali da mu objasni da se svi ljutimo i da je to normalno. Zvuči kontradiktorno, ali šta je važno? Važno je od djeteta zahtijevati pristojno ponašanje, ali mu dati do znanja da zbog same ljutnje nije odbačeno.)

Ne pitajte: Hoćeš li da … već jednostavno uradite iponudite djetetu izbor – „Vrijeme je za ručak“. Vaša četvorogodišnja ćerka treba da ide u krevet i umjesto da je prekinete u igri simulirate „nastavak“ igre: „Hajde da stavimo lutku u krevet.“

Za razvoj odgovornosti, samodiscipline i unutrašnje motivacije vidjeli smo da nije dovoljno voljeti dijete i dopustiti mu da se slobodno izrazi, neophodna je disciplina. Brojne su metode disciplinovanja koje mogu biti i posledica vašeg odnosa sa djetetom i kreativnosti koju taj odnos nosi. Naveli smo samo neke od njih koji mogu poslužiti kao putokazi u procesu disciplinovanja djece.

Djecu podižemo u zbunjujućim vremenima koja se brzo mijenjaju i utiču na naše ciljeve, težnje, preovladavajuće ideale i uvjerenja koja su u vezi sa našom djecom. U vremenima brzih promjena, postavlja se pitanje – šta treba da bude kompas za obilježavanje kursa naše porodice? U ovakvim uslovima, važno je zapitati se na kraju dana u kom pravcu idemo i da li je naša svakodnevna interakcija sa djecom odraz istinskih vrijednosti u koje vjerujemo i upravo te središnje, suštinske vrijednosti i uvjerenja – koja ostaju neuzdrmana burnim društvenim promjenama, su najbolji kompas koji će nas i našu porodicu voditi kroz životne prilike.

 

Branka Ćalasan,

diplomirani psiholog

One Response to NE/Razmaženo dijete

  1. Milica says:

    Fantastičan, zanimljiv i jako poučan članak! Mnoge od ovih stvari su svima nama dobro poznate, ali vjerovatno je potrebno da ih neko ovako stavi na tanjir da bismo mogli da vidimo sveukupnu sliku i porazmislimo o svemu. Zaista odličan članak, šaljem na mnogo adresa 🙂
    Veliki pozdrav!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Arhiva