Roditelji su najzainteresovaniji za budućnost svoje djece i najviše su emocionalno vezani za njih. Lični razvoj djeteta je pod stalnim uticajem, pozitivnim ili negativnim, u prvom redu porodice, pa onda društva.

Na koji način roditelji mogu pomoći, odnosno na koji to način najčešće odmažu?

Tradicionalno, porodično bavljenje nekim zanimanjima ranije je bilo uobičajeno, mada toga još uvijek ima i danas. Roditelji iz ovih porodica, ljekara, advokata, umjetnika… često vrše pritisak na djecu da se bave tradicionalno nasleđenim zanimanjem. Mnogo puta je ovo izbor djece i bez pritiska jer se i kod djeteta, živeći u takvom okruženju, ispoljavaju interesovanja i nasleđuju i razvijaju sposobnosti za porodično zanimanje, ali je često i suprotno njihovim interesovanjima. Nastale dileme treba da riješe zajedno.

Želje roditelja u pogledu izbora zanimanja djece su često zasnovane na ličnom odnosu prema nekom zanimanju.  Neki roditelji usmjeravaju svoju djecu samo u ona zanimanja kojima se i sami bave zbog mogućnosti pružanja pomoći pri učenju, radu, zapošljavanju.

Ponekad opet žele po svaku cijenu spriječiti izbor zanimanja kojim se i sami bave, posebno ako lično nisu zadovoljni svojim profesionalnim statusom, materijalnim efektom rada, odnosno ukoliko nisu profesionalno realizovani u svom zanimanju.

Veoma često se sreću situacije kada roditelji žele preko svoje djece da ostvare svoje neispunjene želje i ambicije. Ponekad ambicija roditelja ide u pravcu prevelikog angažovanja djece, često i prisilnim školovanjem u više škola (muzička, baletska, jezici…), bez obzira da li djeca imaju ili ne  sposobnosti i interesovanja za to.

Najčešće roditelji žele da izaberu svojoj djeci posao u kome se dobro zarađuje ili zanimanje koje je priznato i cijenjeno u društvu, sposobnosti njihove djece su obično zanemarivane činjenice.

Roditelji moraju da pođu od činjenice da je svako sposoban za veći broj zanimanja i da ne postoji niko ko nije sposoban ni za jedno zanimanje, ali postoji proces kojim se otkriva koje je pravo zanimanje za njihovo dijete. Njihova uloga u tom procesu je od velikog značaja. Prepustiti djetetu da samo donese odluku je isto tako pogrešno kao i nametati mu svoju volju.

Profesionalno interesovanje djeteta koje ima 14-15 godina je veoma promjenljivo jer još uvijek nije dovoljno profesionalno zrelo, a ne poznaje ni dovoljno zanimanja da bi moglo da napravi ispravnu procjenu šta je najadekvatnije za njega.

Prava podrška koja je potrebna od roditelja je zajednička aktivnost na upoznavanju svijeta rada i zanimanja, kontakti sa radnim mestima što većeg broja zanimanja, kao i sa stručnjacima koji se bave poslom za koji je njihovo dijete zainteresovano.

Takođe, roditelj treba da pomogne svom djetetu da upozna sebe, svoje osobine, sposobnosti… Potrebno je voditi računa o svim hobijima, aktivnostima i interesovanjima koje je dijete upražnjavalo. Zajedno analizirati školske ocjene i predmete koje najviše voli.

Kakav tip posla najviše voli: dinamičan – statičan, da li voli samostalni ili grupni rad ili mu to nije bitno. Niz pitanja bi trebalo otvoriti i prodiskutovati sa djetetom o njima. Može se potražiti pomoć stručnog saradnika u školi ili psihologa profesionalne orijentacije u službama za  zapošljavanje. Veliki značaj koji roditelji i porodica imaju treba da bude u svrhu podrške djetetu i nikako ne treba zaboraviti da su djeca ta koja odlučuju i kojima ipak treba prepustiti odluku.

Djeca ne smiju da se osjećaju primoranim da odaberu zanimanje koje nameću roditelji ili porodična tradicija, već da razmisle o roditeljskom savjetu, ali da ne srljaju u zanimanje koje ne vole.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Arhiva