Ljudi traže mišljenje ili savjet ljekara u trenutku kada shvataju da ne mogu sami da se izbore sa tegobom. Tada se uglavnom osjećaju slabim i obeshrabrenim. Pri tome, većina pacijenata nema mnogo znanja o bolestima i, kao i u svakoj situaciji kada osoba nema dovoljno informacija, preovlađuje osjećanje neizvjesnosti u njegovoj percepciji samog sebe i tada je više nego ikad pacijentu potrebno uvažavanje, poštovanje i podrška.

Sticajem okolnosti prije par dana imala sam priliku da skinem bijeli mantil i koristim zdravstvene usluge kao„običan pacijent”, što me podstaklo da nešto više razmišljam na temu odnosa zdravstvenih radnika i pacijenata.  Trudeći se da ispoštujem proceduru, sve sam uradila po propisu i prema uputstvima zalijepljenim na šalteru, i čekam uredno u redu na pregled. Nisam sigurna da li baš čekam na pravom mjestu, ali nemam koga da pitam, na šalteru nema nikoga. Kolege u  bijelim mantilima ulaze i izlaze iz ordinacija, a i na samu pomisao da pitaš nekog za neku informaciju, dobiješ ne baš pretjerano ljubazan odgovor „sačekajte sestru na šalteru”. Pacijenti/kinje čekaju u redu ispred vrata na kojima piše `Ne ulazi bez poziva`, i  tako jedno sat vremena, ako ne i malo više. Doduše, neki su i ulazili bez poziva-uglavnom bi  ispred ordinacija obavili kratak tel. poziv i ušli. Kad bolje razmislim, pa rekoh malo prije da na vratima piše „Ne ulazi bez poziva”, očigledno nismo svi isto shvatili natpis i o kakvom je pozivu riječ /malo ironije ne škodi, zar ne/.  Pacijenti/kinje oko mene revoltirano komentarišu, a ja se nekako osjećam prozvano, a opet nemoćno-ko zna kad izađe iz ordinacije da sam ja koleginica, pa ne piše mi na čelu, a „bijeli mantil” nemam, ja sam samo jedna u nizu pacijenata/kinja. Kad je na šalter napokon došla sestra i pogledala moje papire, kaže mi da ne trebam da čekam tu, nego na drugom šalteru. Ajd, sad sve iz početka. Na drugom šalteru sam imala više sreće, jer nisam dugo čekala i ubrzo sam bila prozvana. Prozivaju po tri pacijenta odjednom, glasom koji zvuči nekako nezainteresovano, potom pacijenti ulaze unutra i uopšte ne znam zbog cega svi očekuju da se zna procedura i da se dosta toga podrazumijeva, a o ličnom predstavljanju i  upoznavanju da i ne govorim. Ne mogu da kažem da je ovo konkretno bilo i moje lično iskustvo, ali kad čekate određeno vrijeme u čekaonici primjetite različite  stvari, pogotovo ako ste kao ja već pomalo profesionalno „deformisani”.

Kad bolje razmislite, pravi odnos između zdr. radnika i pacijenta, je zapravo emocionalni odnos i počiva upravo na ovom principu, jer zdravstvenom radniku, a pogotovo ljekaru je stalo da emocionalni odnos sa pacijentom bude pozitivan jer je takav odnos ljekovit sam po sebi i značajno pomaže u liječenju pacijenta.Pacijent u prvom redu ljekaru, a zatim i ostalim zdravstvenim radnicima sa kojima dolazi u kontakt nudi sebe kao ličnost. Nudi svoje bolove, strahove, brige, nezadovoljstvo, nemire, drugim riječima sve ono što ga muči. Pa onda ne znam zašto nam je  ponekad toliko teško osmjehnuti se,  predstaviti se i pružiti ruku podrške /mada moram priznati da u radu psihologa takav odnos je nešto što se podrazumjeva/, a možda i nije teško, možda je to samo navika-jer, pa zaboga uđe ih pedeset danas na pregled.

Nego, da je nastavim svoje iskustvo-taman mislite da su dolaskom na red nestali svi vaši problemi, a oni vam kažu da se skinete za pregled-nažalost, nikom ne pada na pamet da postavi neki paravan gdje bi ste mogli dostojanstveno da se pripremite za pregled, nego to radite u prostoriji sa jos minimum dvije osobe /na svu sreću istog pola/ i gdje redovno ulaze i izlaze bar po dvoje-troje „kolega” i to zamislite „bez poziva”. Očigledno, niko ne razmišlja, kako se vi osjećate dok se pred drugima skidate i polugoli idete do druge prostorije gdje će se obaviti pregled. Pokušate da budete opušteni, koliko je to uopšte izvodljivo u takvim uslovima,  ali zahvaljujući ljubaznom i pažljivom doktoru /da,i takvih jos ima/  pregled se privodi kraju i prevazilazite onu nelagodnost koju sam po sebi nosi ljekarski pregled.   Nažalost, opet prolazite polugoli  kroz dvije prostorije u kojima naravno niste sami i zahvaljujete svevišnjem što ste obukli nešto što je rastegljivo pa da se ne vidi baš sve. Sreća u nesreći je, što se i ostatak pacijentkinja koje se pripremaju za pregled preokupiran svojom „mukom”, pa nekako zajedno uspijevate da se i našalite na svoj račun, jer drugog izbora nemate. Oblačite se i sa uzdahom olakšanja napuštate ambulantu, do sledećeg susreta.

E sad, ma koliko nekima izgledalo banalno, naročito onima koji imaju više kontakta sa zdravstvenim ustanovama, za pacijente je svaki odlazak na pregled stresna situacija. I lijepa riječ i odnos sa uvažavanjem mnogo znači jer, iako i sama zdravstveni radnik, prijala mi je pažnja i razumjevanje ukazano od ljekara koji me pregledao. Jer,  u situacijama koje su stresne, makar i malo, intelektualno funkcionisanje osobe umije često da bude oteženo. To je uobičajena situacija. Takođe je uobičajeno i to da je, kada imaju problem, ljudima teško da razmišljaju, naporno da slušaju ili prate govor drugih ljudi, i sve to može jako uticati na kvalitet komunikacije koji ostaruju sa ljekarom i drugim zdravstvenim osobljem i zato drage kolege i koleginice u bijelim mantilima bez obzira na stepen stručne spreme, ako nađete za shodno da pročitate ovaj tekst, možda nas sve ovo zajedno podstakne da se sa malo više uvažavanja ophodimo prema našim pacijentima /ovo ne treba da bude izuzetak, nego pravilo/, jer nije loše ponekad „obuti tuđe cipele” i situaciju sagledati iz drugog ugla, jer često znamo da  zaboravimo  da ne trebamo biti samo posvećeni otkrivanju i “popravljanju” onoga što u osobi ne funkcioniše kako treba. Skoro potpuno suprotno od toga, pacijenti se osećaju obezvrjeđenim ako se njihovo cjelokupno stanje podvede pod skup simptoma. Pacijenta na prvom mjestu trebamo posmatrati kao ljudsko biće kome je potrebno poštovanje, podrška, osjećaj sigurnosti i pažnja, pogotovo jer nam povjeravaju brigu o nečemo što je vrlo vrijedno, a to je njihovo zdravlje. Jer znate kako se kaže „NIJE TEŠKO BITI FIN”!

Tagged with:
 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Arhiva