Inspiraciju za ovaj post dobio sam slušajući priču u frizerskom salonu o jednom ljekaru mom kolegi. Priču priča klijent dok ga frizer šiša i usput mu postavlja dodatna pitanja.

Priča je o ljekaru koji je porešno liječio oca tog klijenta, ljekaru koji ima sigurno problema u porodici i kojem je sin nekako čudan           ( sigurno se drogira dodaje frizer) i zato on nije posvjećen poslu. Zbog toga mu je oca upropastio. Onim slušalicama je nešto svaki dan slušao oca, ali mu je kompletnu terapiju pogrešno davao od samoga starta.

Pacijenti uglavnom pričaju o ljekarima. I tu nije ništa čudno.

Nekada je ta priča zasnovana na jednoj posjeti ili pregledu koji traje par minuta.

Tokom te posjete pacijenti pričaju najčešće o sebi i svojim problemima, otkrivaju informacije  o sebi, često kazuju i o najintimnijim svojim stvarima, ali i tada to bude povod da se PRIČA O LJEKARIMA iako o ljekaru nisu saznali, skoro ništa , ljekar o sebi nije rekao ni jednu riječ,ali…

Ako pacijenti pričaju o ljekarima, zašto i ljekari nebi pričali o pacijentima. Ako ništa drugo, ljekari mnogo više znaju o pacijentima , nego pacijenti o ljekarima. Zamislite na šta bi to ličilo. Zamislite samo jednog ginekologa (nemojte mene, jer ja sebe ne mogu da zamislim  ) koji sjedi u istom salonu i priča priče o pacijentima-pacijentkinjama.

 

Tačno je da postoji Hipokratova zakletva i kodeks čuvanja ljekarske tajne, ali zašto neko nije uveo onu drugu zakletvu …koja obavezuje pacijente da  ne pričaju priče o tome kakav je ko ljekar, koji ljekar je i kako pogriješio, koji ljekar nije uradio nešto kako treba, kako neki ljekar radi sporo, drugi radi isuviše brzo, jedan je ljubazan sa pacijentima, drugi je namrgodjen,jedan piše skupe lijekove, drugi jeftine, ovaj priča jezikom kojeg ništa ne kapiram, onaj drugi  priča tako prosto kao i da nije završio fakultet, …itd.

 

Postoji način kako ćete se žaliti  ukoliko nijeste zadovoljni uslugom ljekara ili mislite da je napravio stručnu grešku ili je nekog uskratio za uslugu koja mu sleduje ili je odbio da ukaže pomoć ili…

Postoje organi , institucije, komisije za kvalitet, etički odbori , zaštitnici prava pacijenta,…

 

Nije lijepo pričati loše o ljekaru koji je bio sigurno odličan đak u školi , čitao sve lektire , radio svaki domaći, onda upisao fakultet koji traje 5/6 godina  ako ga u roku završi nakon toga radio naporno da bi mu neko odobrio da se i dalje usavršava. Dobio specijalizaciju koja traje još 4/5 godina. Ostavio svoju familiju i ponovo otišao u neki od većih centara učio naporno i polagao ispite. Tek počeo da zarađuje platu (nikakvu) u 35/oj godini života.

 

I onda mu napravite loš profil zato što nije podigao vašeg oca na noge, kojeg najčešće ni njegova djeca nisu baš dovoljno pazila, koji ni sam sebe nije dovoljno pazio jer nije čuvao zdravlje kada je mogao. I tada postaje krivac ljekar koji ga je pregledao 15/ak minuta  i to je njihov jedini susret . Iz tog susreta sin je o ljekaru donio sud da je neznalica, nesećnik kojem se sin drogira, prevarant i …

 

Ovo je uvod u priču o pacijentima.

 

Tagged with:
 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Arhiva